LITPRAX-LOGO-v2.png
obra/libro original

Plinio Apuleyo Mendoza

Gabo: cartas y recuerdos

Español
Título
Gabo: cartas y recuerdos
Género literario
otro tipo de narrativa
Tipo de entrada
obra/libro original
Language
Español
About

Gabo es el retrato más íntimo y personal de Gabriel García Márquez escrito por Plinio Apuleyo Mendoza

Cuenta Plinio Apuleyo Mendoza que, a veces, su amigo Gabriel García Márquez, el novelista idolatrado por millones de lectores en todo el mundo, se libera del peso de su propio mito y vuelve a ser, simplemente, Gabo. Este libro nos habla de esos momentos. Del Gabo auténtico, conocido solo por su círculo más íntimo. Es un retrato emocionante y a ratos sorprendente del escritor colombiano, desde sus comienzos como aspirante a periodista hasta su consagración definitiva con el Premio Nobel de Literatura.

Además, el libro incluye once cartas inéditas escritas por Gabo a Plinio, su confidente literario. Se trata de documentos de un extraordinario valor, en los que el novelista expresa sus dudas, dificultades y esperanzas durante la escritura de obras maestras como Cien años de soledad o El otoño del patriarca.

Details

Año de publicación
2013

Translation

gabo_-_pisma_i_secanja_vv.jpg

traducción del libro

Vesna Stamenković

Gabo: pisma i sećanja

Serbio

„Znam da pišeš o meni. Znam da nameravaš da kažeš kako sam sve u svojoj glavi unapred smislio“, kaže Gabo, a ja pažljivo slušam jer, zahvaljujući noći i vev klikou, njegove reči, prvi put posle mnogo vremena, na trenutak nose neočekivan trag veoma intimnih, snažnih osećanja. „Pa, moram nešto da ti kažem“, dodaje, „silno grešiš.“ (Podiže čašu i pije.) Glas mu potom postaje još promukliji i dublji: „Nisam znao, kunem ti se, koliko daleko mogu ovo da doguram. Jednostavno sam ustajao svakog jutra, ne znajući šta će sa mnom biti, i gurao. Još malo. Uvek samo još malo, ne znajući hoću li nekuda stići ili neću. Ništa nisam znao.“ Ustaje s čašom u ruci, i čudi me sjaj u njegovim očima. „Sećaš li se Makombera?“, pita me. „Hemingvejeve priče?“ „Da, to je najbolja priča koju je ikada napisao. Stvarno moćna priča. Sećaš se, Makomber je pošao da ubije lava. Ili bufala. Izlazi tresući se od straha i nalazi ga. Tresući se od straha, podiže pušku i nišani. Tresući se od straha, ubija ga. I znaš šta? Ja sam Makomber. Bolje rečeno, svi smo mi Makomber. Svi moramo da ulovimo lava. Neki od nas smo uspeli u tome. Ali smo se pritom tresli od straha.“ Ćuti. U daljini, u pariskoj noći, čujemo sirenu policijskog automobila. Možda i jeste u pravu: iz straha se rađaju hrabri; iz poraza, pobeda; iz nedaće, sreća. Sećam se mladića kojeg sam upoznao onog dana u jednom kafiću u Bogoti, pre mnogo godina. Tek sad shvatam koliko mu je hrabrosti trebalo da nepozvan priđe stolu, isto kao što je Makomber išao afričkim stazama s puškom u ruci. Mladić nije imao druge. Bio je izgubljeni slučaj koji je odlučio da to ne bude, Makomber koji je čvrsto rešio da ubije svog lava. Sad ga je ubio. Kralj u Stokholmu daće mu trofej. „Svakoga dana celog svog života budio sam se usran od straha. Ranije zbog onoga što bi moglo da mi se desi. Sada zbog onoga što mi se desilo.“ Obojicu nas iznenađuje sanjiv glas devojke, one glupe koja nije glupa, one što izgleda glupo, a nije. „Nego“, pita, pokušavajući da priguši zevanje, „ko vam je taj Makomber? Znam li ga ja?“